Možete reći puno o uspjehu ili o dekadenciji sportskog kluba o tipu objekta koju koristi. U pojmu FC Barcelona, klupska povijest može biti jasno podijeljena u tri glavne faze. U prvim danima, klub je konstantno preseljavao između različitih igrališta. U drugoj fazi, klub je bio konsolidiran u traženju stalnog doma u Les Cortsu. U trećoj fazi, i u konstrukciji Camp Noua, iskazuje proširenje i raskoš kluba na globalnoj ljestvici. Stari stadion Les Corts, otvoren 1922. godine, bio je preuređen nekoliko puta u dosljednosti da pronađe prostor za Barceloninu konstantno rasteću navijačku bazu.
Nakon Španjolskog građanskog rata, klub je započeo privlačiti sve više i više gledatelja na utakmice. Ova povećana podrška bila je inspiracija za brojne projekte proširenja, južnog gola (1946.), sjevernog gola (1950.) i kapaciteta gledališta (1944.). Očito je postalo evidentno da klub zapravo treba izgradnju potpuno novog stadiona, i stoga je uprava direktora kombinirala poboljšanja Les Cortsa sa planovima za pretvoriti snove o novom stadionu u stvarnost.
Potreba za novim stadionom
Od 1948. godine, ljudi su bili sve više i više oduševljeni s idejom o gradnji kompletno novog stadiona, ali to nije bila jednostavna stvar za učiniti, naime, bilo je neophodno uvjeriti lokalnu vlast da će novi stadion biti kvalificiran i da će se uklopiti u planove tog vremena. Često se govorilo da je upravu konačno uvjerio, da nije imala drugog izbora od izgradnje novog stadiona, upravo dolazak legendarnog Ladislau Kubale, jednog od najboljih igrača koji je ikada nastupio u dresu Barcelone. Iako nije bilo sumnje da je Kubala privukao više interesa nego ikada u momčadi, a to je značilo da je klupski duh dosegao novu visinu, odluka o gradnji bila je još više nadahnuta sa dvije osvojene Ligaške titule u sezonama 1947/48 i 1948/49, što se dogodilo prije nego što je ovaj legendarni Mađar potpisao za klub.
U stvari, prvi čvrsti korak prema izgradnji novog stadiona napravljen je u rujnu 1950. godine, pedeset dana prije nego što je Kubala odigrao svoju prvu prijateljsku utakmicu u kojoj je nosio plavo-crveni dres. Predsjednik u to vrijeme, Agustí Montal y Galobart, potpisao je opciju o kupnji zemljišta u području poznatom kao La Maternidad, opciju od koje se odustalo samo dva mjeseca kasnije. Uslijedio je turbulentan period, kada je komisija Camp Noua odlučila 9. veljače 1951. godine promijeniti lokaciju budućeg stadiona na vrh Diagonale, a to je dovelo do niza sterilnih pregovora sa državnim tijelima, za koje se činilo da ne vode nigdje.
Izgledalo je da će stvar biti riješena kada je Francesc Miró-Sans pobijedio na izborima za predsjednika Barcelone 14. studenog 1953. godine. Novi predsjednik bo je vatreni zagovornik ideje o izgradnji novog stadiona, što je prije moguće, i jedna od prvih stvari koji je učinio nakon što je došao na čelo kluba 18. veljače 1954. godine, je bilo to što je odredio lokaciju budućeg stadiona na zemljištu kupljenom 1950. godine, jer je odlučio da je ta lokacija bolja od one na vrhu Diagonale. Pa je tako, 28. ožujka, pred 60.000 navijača Barcelone, kamen temeljac za budući Camp Nou bio je položen pod prisustvom civilnog guvernera Felipea Aceda Colunge i s blagoslovom nadbiskupa Barcelone, Gregorija Modrega.
Izgradnja stadiona (1954-1957)
Arhitekti novog stadiona bili su Francesc Mitjans Miró, rođak Francesca Miró-Sansa, i Josep Soteras Mauri, u suradnji sa Lorenzom Garcíom Barbónom. Više od godinu dana kasnije, 11. srpnja 1955. godine, klub je povjerio građevinske radove tvrtki INGAR SA, koja je procijenila da će troškovi projekta biti 66.620.000 peseta, te je također tvrdila da će radovi trajati 18 mjeseci. Međutim, stadion će na kraju koštati užasno puno više od izvorne procjene, na kraju ukupno oko 288 milijuna peseta, iznos koji je trebao biti pokriven uspješnim ishodima zaduživanja hipoteke (100 milijuna peseta) i kratkoročnim obveznicama (60 milijuna peseta). Ova mjera značila je da se izgradnja stadiona može financirati, ali i da će ostaviti klub u dugovima u mnogo sljedećih godina.
Inauguracija stadiona
Camp Nou je inauguriran 24. rujna 1957. godine. Organizacijska komisija isplanirala je posebnu ceremoniju otvaranja, predvođena od Aleixa Buxeresa (odnosi s javnošću) i Nicolau Casausa (organizacija). 21.rujna 1957. godine u Barceloninoj gradskoj vijećnici, José Maria de Cossío, član Real Academia Española, svećano je otvorio proslavu inauguracije stadiona. U istom tjednu, niz međunarodnih utakmica odigrano je na Les Cortsu i u Palau Municipal d'Esports u kojima su igrale različite klupske momčadi. Ti dani ušli su u povijest kluba, te su oni nadahnuli Josepa M. de Sagarru, da napiše sonet 'Azul Grana', a u tom razdoblju je napisana nova himna u čast Camp Noua, a riječi je napisao Josep Badia, a himnu je uglazbio Adolf Cabané.
Na dan Mercè Festivala održanog 1957. godine, grad je bio obojan u boje FC Barcelone. Proslava je nastavljena održavanjem svete mise i blagoslovom stadiona nadbiskupa Barcelone, Gregorija Modrega. Nakon toga, zbor Orfeón Graciense izveo je Händelovu skladbu 'Hallelujah', dok je slika djevice Montserrata bila uzvišena na vrh stadiona. Predsjednička loža bila je prepuna najvažnijih sportskih i političkih ikona, uključujući predsjednika kluba Francesca Miró-Sansa; glavnog tajnika José Solís Ruiza; José Antonija Elolu Olasoa, glavnog čovjeka Nacionalne Delegacije Sportaša; Felipea Aceda, guvernera Barcelone, i Josepa M. de Porciolesa, gradonačelnika Barcelone.
Iako radovi na stadionu nisu još uvijek bili dovršeni, više od 90.000 gledatelja svjedočili su ovom događaju, koji je nastavljen izlaskom predstavnika svih većih nogometnih klubova u Kataloniji na travnjak Camp Noua, kao i članova drugih klupskih sportskih momčadi i klubova navijača. Nova himna stadiona potom je izvedena i nakon toga odigrana je prva utakmica na Camp Nou, koja je započela u 16.30 sati. Barcelona je odigrala prijateljsku utakmicu protiv poljske Varšave. Prva postava Barcelone koja je istrčala na Camp Nou bila je sastavljena od: Ramalletsa, Olivelle, Bruguéa, Segarre, Vergésa, Gensane, Basore, Villaverde, Martíneza, Kubale i Tejade.
Drugačijih jedanaest istrčalo je na travnjak Camp Noua u drugom poluvremenu: Ramallets, Segarra, Brugué, Gràcia, Flotados, Bosch, Hermes, Ribelles, Tejada, Sampedro i Evaristo. Barcelona je pobjedila utakmicu rezultatom 4-2, sa pogotcima Eulogija Martíneza (njegov pogodak u 11. minuti susreta bio je ujedno i prvi pogodak ikada postignut na Camp Nou), Tejade, Sampedra i Evariste. Na poluvremenu, 1.500 pripadnika Agrupación Cultural Folclórica de Barcelona (Barcelonine skupine kulturnog folklora) otplesalo je ogromnu serdanu, i pustilo 10.000 golubova. I to je bio početak potpuno novog perioda povijesti Barcelone.
MINI ESTADI
Stadion Miniestadi je otvoren 23. rujna 1982., a koriste ga rezervne momčadi Barcelone. Dana 23. rujna 1982., stadion Miniestadi, inače zamisao arhitekta Josep Casalsa i voditelja projekta Ramona Domenecha, je inauguriran. U samo devet mjeseci stadion, kapaciteta 15,276 podijeljen u dvije razine, s natkrivenom tribinom je bio dovršen. Igralište je mjere 103x65 metara.
Pokraj Miniestadija nalaze se dva igrališta za treninge, koji su nazvani igralište 3 i igralište 4, i oba imaju umjetnu podlogu. Igralište broj 4 je dimenzija 100x70 metara, te ima tribinu kapaciteta za 1000 gledatelja. Miniestadi inače ugošćava utakmice Barcelone B i Barcelone C momčadi.
Među odigrane utakmice na Miniestadiju ističe se utakmica Kupa Kralja u 1983-84 sezoni između Barcelonine rezervne momčadi, koja je tada bila poznata kao Barca Atletic i prve momčadi Real Madrida. Rezultatom 0-0 utakmica se pokazala kao povijesni rezultat, jer je u uzvratnoj utakmici mlada momčad Barcelone pobjedila sa 1-0. Četiri godine kasnije, u sezoni 1987-88 stadion je ugostio još jednu U-19 Barca-Real Madrid utakmicu.
No, jedna od najemocionalnijih večeri na Miniestadiju je emitiranje finala Lige prvaka 2006 na videozidu. Saint-Denis u Parizu nije bio jedini stadion koji je bio prepun Barceloninih navijača koji su slavili pobjedu u finalu Lige prvaka. 11.000 ljudi ispunilo je svako sjedalo Miniestadija koji su došli gledati pobjedu Barcelone nad Arsenalom.
LA MASIA & NUEVA MASIA
La Masia, koja je smještena uz stadion, srce je Barceloninog omladinskog sustava. Ova simbolična zgrada sastavni je dio povijesti i baštine nogometnog kluba Barcelone, te je izgrađena davne 1702. godine.
Isprva, La Masia je služila kao radionica u kojoj su arhitekti i graditelji Camp Noua uljepšavali njihov projekt, te je to bilo polazište za VIP posjetitelje i suradnike u građevinskim radovima izvođenim na stadionu. Nakon što je Camp Nou inauguriran, 24. rujna 1957. godine, vrata La Masije su se zatvorila sve dok nije pronađena nova svrha ovog objekta. Pod predsjedanjem Enrica Llaudeta, zgrada je obnovljena i povećana kako bi služila kao klupsko društveno središte, koje je do tada bilo smješteno na drugom području, u ulici Via Laietani. Novo društveno središte otvoreno je 26. rujna 1966. godine.
Kako je klub rastao i kako su nastajali novi odjeli, postalo je očito da La Masia nije više dovoljno velika, te pod predsjedanjem Agustíja Montala, društveno središte je preseljeno na područje koje je danas nasuprot klizališta. Tako je La Masia ponovno ostala neupotrebljena, sve dok Josep Lluís Núñez nije došao na čelo kluba i odmah pronašao novu svrhu ove zgrade: La Masia je postala prebivalište mladih igrača koji su živjeli izvan Barcelone. Zgrada je brzo obnovljena, i 20. listopada 1979. godine službeno je proglašena spremnom za upotrebu.
Ova rezidencija se sada koristi za razvoj mladih igrača koji su bili prisiljeni napustiti svoje obitelji kako bi se pridružili Barceloni, kako u sportskom tako i u intelektualnom smislu. U godini kada je proslavljena stogodišnjica kluba, La Masia je proslavila svoju dvadesetu godišnjicu, te je generalno mišljenje o ovom objektu bilo vrlo pozitivno.
Nekoliko mladih igrača koji su živjeli u La Masiji su nastupili za prvu momčad, uključujući Amora, Guardiolu, Sergija, De la Peñu, Puyola, Xavija, Reinu, Víctora Valdésa, Gabrija i Messija, kao i veliki broj igrača koji su nastupili za druge Španjolske klubove. Bila je tako uspješna da danas mnogo ljudi koriste ime 'La Masia' za sve igrače iz Barcelonine omladinske škole. No, igrači koji žive u La Masiji ne potjeću samo iz Katalonije ili drugih dijelova zemlje. Također u njoj živi i velik broj mladih igrača iz drugih dalekih država kao što su Senegal, Kamerun, Gruzija, Mađarska i Nizozemska.
U početcima, La Masia je bila dom za 15 dječaka, koji su živjeli na gornjem katu. No, vremena se mijenjaju, i Barcelona sada ima dvije rezidencije za mlade igrače.
Tu je La Masia, koja se sastoji od dvije etaže i nekoliko potkrovlja, ukupne površine od 610 metara kvadratnih. Dom je za 60 dječaka (12 ih spava u samoj La Masiji, a ostalih 48 u drugim sobama koje se nalaze u blizini stadiona). U La Masiji nalazi se kuhinja, blagovaonica, dnevni boravak, knjižnica, ured, kupaonice, tuševi te četiri velike spavaonice sa svlačionicama. Također postoji i nova rezidencija, koja je smještena u Camp Nou, poznatija po nazivu La Masia 2.
Tu je La Masia, koja se sastoji od dvije etaže i nekoliko potkrovlja, ukupne površine od 610 metara kvadratnih. Dom je za 60 dječaka (12 ih spava u samoj La Masiji, a ostalih 48 u drugim sobama koje se nalaze u blizini stadiona). U La Masiji nalazi se kuhinja, blagovaonica, dnevni boravak, knjižnica, ured, kupaonice, tuševi te četiri velike spavaonice sa svlačionicama. Također postoji i nova rezidencija, koja je smještena u Camp Nou, poznatija po nazivu La Masia 2.
Nova Masia se odlikuje funkcionalnošću, pruža udobnost ukućanima te se može povećavati u skladu s klupskim potrebama. Zgrada zauzima 6000 četvornih metara i prostire se na pet katova, od kojih se tri koriste za polaznike akademije, dok su su druga dva rezervirana za buduće korištenje. Izgradnja je trajala 19 mjeseci (od prosinca 2009. do srpnja 2011. godine).
Ukupni trošak iznosio je 8,8 milijuna eura, uz 2,3 milijuna poreza i opremanja zgrade. Do 2010. godine, klub je šesdesetorici mladih talenata pružao dom u staroj La Masiji. No, novo središte u srcu Ciutat Esportive ima kapacitet za 83 mališana.
Sobe su raspoređene na dvije etaže, a svaka od njih prima od 2 do 4 ukućana, kao i nekoliko njih rezerviranih za samo jednu osobu. Svaka soba ima krevet, ormar, potpuno opremljenu kupaonicu i stol za učenje. Nekoliko soba ima i posebne krevete za više igrače košarkaških ili rukometnih sekcija, dok su neke prilagođene za rad fizioterapeuta.
Jednostavnost korištenja i racionalnost su dva ključna koncepta ove zgrade. Primjer za to je prizemlje, u kojem su integrirani kuhinja, restoran, administratorski uredi, sobe za domaću zadaću, te slobodni prostor za mlade u kojem se mogu opustiti. Cilj je ne samo poboljšati uvjete za mladež, već i uvjete u kojima oni koji su zaduženi za njih mogu raditi. Tako kuhari, administratorsko osoblje i menadžment nove La Masije može uživati u najboljim mogućim uvjetima za obavljanje svog posla, bez da ikad izgube obiteljski osjećaj ove institucije.
